Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta - FIUK kulturna je manifestacija koja se održava u Koprivnici od 2014. godine u organizaciji udruge Mamuze.
Programskim konceptom FIUK okuplja mlade umjetnike, amaterska kazališta i organizacije nezavisne kulture čiji je fokus na aktualnim društvenim i kulturnim zbivanjima i istraživanju umjetničkih formi.
Festival otvaramo najdužom izvedbom na FIUK-u do sada, pa joj je pravedno pridružiti i najduži opis:
Bušilice izvorno nastaju kao konkretistički glazbeni album ili zvučni zapis u kontinuiranom trajanju od šest sati, a koji zvukovno bilježi adaptaciju jednog zagrebačkog stana u Ulici Vladimira Preloga u Zagrebu. U tom smislu, Bušilice nisu uobičajeni autorski rad ili glazbeni album jer ga ne komponira niti izvodi autor već, aleatorično, radnici koji obavljaju svoj posao, ne znajući da ih se snima. Ipak, one autoru pripadaju na posve drugačiji, metaforički način jer mu okupiraju i uzurpiraju životni prostor, ometaju san, postaju pozadinskom svakodnevicom poput zvuka sata na zidu i u takvom su smislu njegove jer mu prožimaju i diktiraju svakodnevicu te postaju svojevrsni životni narator od kojega se autor ne može odvojiti. Autor zvuk bušilica izvorno snima po povratku iz noćne smjene; njegov je posao gotov, no drugi poslovi tek počinju, a što pak reflektira simultanost svih stvari koje ne moraju nužno biti usklađene jedne s drugima – dok bi jedni spavali, drugi moraju raditi. Izvorna zamisao tako je na taj način ovladati tom neprekidnom smetnjom i postati njenim vladarom – nakon što se zvuk snimi, on više nije slučajna pojava, nego nešto čime autor može vladati, preinačiti po svojoj želji, reproducirati i kad radova nema, na neki način ovladati onime nad čime inače nema kontrolu. Međutim, Bušilice ne prestaju u času snimanja adaptacije stana pa zvučni zapis koji ostaje danas poprima i sasvim nova značenja. Bušilice tako simboliziraju i stalni misaoni šum koji u umjetniku nastaje uslijed svakodnevnog preopterećenja mondenim sitnicama i tričarijama, svakodnevnim životnim obavezama, novim i beskorisnim informacijama i sadržajima s interneta, vijestima, glazbom s radijskih prijemnika, odlascima na posao, a koje mu, baš poput bušilica prilikom adaptacije stana u Ulici Vladimira Preloga u Zagrebu, ometaju kognitivnu koncentraciju na umjetnički rad. Bušilice danas simboliziraju i stalnu pozadinsku uznemirenost uslijed sveprisutnih i uvijek novih svjetskih kriza, nemogućnost Generacije Y koja živi na razmeđu stare i nove svjetske paradigme da osigura vlastito životno i stambeno pitanje i općenito sve što ometa našu prirodnu potrebu za mirom i stabilnošću. Uostalom, bušilice i stvarno i metaforički nikada ne prestaju pa autora slijede i po povratku u Koprivnicu zahvaćenu sveobuhvatnim radovima, na godišnjem odmoru gdje se adaptiraju apartmani i obnavljaju rive itd. Bušilice kao performans, pak, funkcioniraju u nekoliko smjerova – prvo kao reprodukcija procesa i vremena izvornog nastajanja zvučnog zapisa pa autor ponovno spava uz šestosatni zvuk bušenja. Drugo, kao ilustracija simultanosti svih stvari i ljudskih aktivnosti, no ovaj put to nije linija autor-radnici, nego autor-publika i na kraju, kao rad po principu 'zrcalo o zrcalo' – izvorni događaj je snimljen zvukovno, rekreira se i reproducira performansom koji se bilježi na videu, a onda se izvodi i snima ponovno…
Tena je diplomirala a Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer Gluma i mediji a do sada je igrala u HNK Varaždin, HNK Ivana pl. Zajca, KD Pinklec, Kazalištu Ulysses, Gradskom kazalištu Žar ptica. Osnovala je vokalno-instrumentalni sastav Če bo bo, če na na!, koji radi vlastite aranžmane tradicijskih balkanskih napjeva. Bavi se i fotografijom, snimanjem, montiranjem videa, zvuka i obradom fotografije. Od 2013. nastupa i na ulici, žongliranjem i pjevanjem. Na FIUK-u će se predstaviti performansom Ofelijino ludilo.
Revirgin je glazbeni dvojac kojeg čine Karlo (gitara i vokal) i Paula (synth). Inspiraciju za glazbu crpe iz različitih žanrova od kojih su neki: New Wave, Gothic Rock, Post-punk, Synth-punk, Funk, Ex-Yu... Revirginova glazba i estetika može se opisati kao kombinacija retro VHS estetike 80-ih i 90-ih, te avangardne i apstraktne umjetnosti prenesene kroz plesnu glazbu i energični nastup.
Legitimacije su zamišljene kao izvedbeno putovanje koje se bavi osobnim pričama izvođača, njihovim oprostorenjem, taktilnošću i srži glumačkog senzibiliteta. Ideja za predstavu nastala je na mjestu susreta između kazališta, lutkarstva, kazališta predmeta, psihoanalize i psihologije sjećanja, a glavni joj je cilj saznati kako od jednog predmeta, susreta ili događaja nastaju priča, sjećanje, emocija, temperament i pogled na svijet.
Kroz jednu večer ljubavi i prijateljstva naši protagonisti Norma, Viki, Leni i David mazit će vas i nasmijavati, brinuti se za to da ste sigurni i zaštićeni, da možda plačete i ako to poželite, na kraju ove predstave, doma dođete malo promijenjeni.
Ivona Eterović (tonota) glazbena je producentica, kompozitorica i psihologinja iz Zagreba. Ivonina je umjetnička karijera obilježena samostalnim i kolaborativnim radom fokusiranim na stvaranje specifičnog i svježeg zvuka. Kao producentica i izvođačica kombinira elemente ambijentalne i bass muzike s analognim i digitalnim sound designom. Ivona ne želi ostati koncentrirana na jedan žanr, već pronalazi afinitete u ambijentalnoj i eksperimentalnoj klupskoj elektronici, hip hopu, popu, ali i stvaranju pozadinske glazbe za film i predstave.
Poštar šeće gradom, prilazi prolaznicima na ulici, nenametljivo, ležerno i dijeli poruke ljubavi. Sadržaj poruke postaje čitljiv jedino suradnjom konzumenta.
Predstava Cezar temelji se na općepoznatoj drami Williama Shakespearea Julije Cezar. Radi se o adaptaciji koja u središte zbivanja postavlja zakulisna zbivanja političkih spletki. Igra je to o moći, političkom oportunizmu, pohlepi, prevari, idealima, moralu i etici, gdje je čovjek podređen ideji i gdje je u svrhu postizanja cilja dozvoljeno sve. Predstava istražuje vezu između starog Rima i današnjice te otkriva koliko se malo toga, ako se uopće išta, u više od dvije tisuće godina promijenilo, kako se i danas uvijek iznova zaplićemo u jedne te iste društvene i političke obrazce i kako brzo zaboravljamo na moral kada žudimo za moći. (Jernej Kobal)
ManMachine su Goran Uroich i Roland XP50. Stop. 2011. Prvi album "Now I'm Immortal". Stop. 2015. Drugi album "Almost Better Than Silence". Stop. U međuvremenu dva EP-a "I Hate Human Race" i "Two Songs About Death". Stop. 2017. "ManMachine - ManMachine" gramofonska ploča(12 cola) za izdavačku kuću Oraculo records. Stop. 2018. Još jedan EP "What If There's Nothing There?". Stop. Glazba je mračna i uznemirujuća. Stop.
Lepša Brena je arhitektonski pop bend iz Novog Sada. Za njihov pristup glazbi karakterističan je elektronski obogaćen zvuk sa primjesama novog vala, mračnog synth popa i coldwave-a te žestokih plesnih ritmova. Ono što Lepšu Brenu čini jedinstvenom pojavom na sceni jesu arhitektonske i urbanističke teme koje obrađuju u svojim tekstovima, koji tematiziraju odnos čovjeka sa različitim prostornim fenomenima, kao i pojave poput melankolije i otuđenja urbanih okruženja, betona i gradova. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i FIUK-om je namjerna.
Izvedbe se odvijaju na nekoliko lokacija u javnom prostoru grada (otvorenog i zatvorenog tipa), čime se otvara mogućnost istraživanja arhitektonski i urbanistički definiranog prostora te privremene izmjene njegovog značenja i namjene.
Tako i festival sam postaje svojevrstan eksperiment: kroz umjetnička ostvarenja koja prikazuje na neobičnim i često neočekivanim scenama, FIUK vraća kazalište, ples i glazbu u život prolaznika i putnika namjernika i u kontekst svakodnevice na koju ta djela zapravo i reagiraju.